U hrvatsku poljoprivredu uložene su milijarde, ali što smo njima zapravo promijenili?

Hrvatska poljoprivreda ima potencijal za rast, ali za njegovo ostvarenje nije dovoljno nastaviti ulagati u proizvodnju na isti način kao dosad. Potrebno je više ulaganja u preradu, bolje povezivanje proizvođača, upravljanje rizicima i prilagodbu proizvodnje klimatskim promjenama, neke su od poruka panel rasprave "Hrvatska poljoprivreda: potencijali i izazovi", održane u sklopu konferencije AgroRocks i kongresa agrarnih novinara IFAJ Croatia 2026.

Sudionici rasprave održane na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, a kojom je moderirala Jelena Pajić Čulibrk složili su se da Hrvatska ima niz prednosti, od prirodnih resursa i raznolikih proizvodnih područja do velikog turističkog tržišta, no istodobno i niz strukturnih problema koji se godinama ponavljaju.

Državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Tugomir Majdak kao jedan od ključnih izazova istaknuo je povećanje produktivnosti, ali i potrebu za snažnijim razvojem prerađivačke industrije. "Politika i potpore moraju prije svega biti pravedne i usmjerene na buduća ulaganja u prerađivačku industriju", rekao je Majdak, upozorivši da u dosadašnjim nacrtima nove Zajedničke poljoprivredne politike još nema dovoljno prostora za preradu poljoprivrednih proizvoda koja donosi dodanu vrijednost.

Upravo je dodana vrijednost bila jedna od zajedničkih tema više sudionika panela. Hrvatska, upozorila je predsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir, i dalje izvozi sirovinu, a uvozi proizvode veće dodane vrijednosti.

Mala zemlja ne mora značiti mali potencijal

Za Nikolu Velickog, izvršnog direktora tvrtke Rabo koja se bavi proizvodnjom voća, hrvatski problem nije samo u tome što smo mali, nego što svoju veličinu nismo pretvorili u prednost. Ističe kako u europskom voćarstvu Hrvatska ne može konkurirati najvećim proizvođačima količinom. Pritom je kao najveće europske igrače u proizvodnji jabuka Velicki izdvojio Italiju, Francusku i Poljsku.

"Ako kažemo da se želimo natjecati s Poljskom, to je nemoguće. Oni su ogromni, poljoprivredna supersila. Ali po mom mišljenju, to ne mora ništa značiti, jer u stvarnosti biti malen nije nužno nedostatak. To možemo pretvoriti u svoju prednost", poručio je dodavši kako Hrvatska ne mora proizvoditi milijune tona voća kako bi bila konkurentna. Umjesto toga, treba tražiti tržišta na kojima može postići veću vrijednost.

Jedna od prednosti je i velika raznolikost proizvodnje - od agruma na jugu, a u kontinentalnom dijelu orašasto, bobičasto, koštuničavo voće, jabuka, kruška, nektarina, breskva, šljiva, trešnja, nabraja Velicki istaknuvši kako naša zemlja ima mogućnost proizvoditi velik broj različitih kultura. Kao drugu prednost vidi turizam, odnosno veliko tržište koje već postoji u Hrvatskoj.

"Ljudi dolaze k nama. Imamo veliku priliku prodati mnoge naše proizvode ovdje u Hrvatskoj strancima, koji će se, nadajmo se, vratiti ili stvoriti dobro mišljenje o tim proizvodima, upamtiti ih i kupovati u svojim zemljama", kazao je Velicki uz napomenu da za takav iskorak nije dovoljno proizvesti kvalitetnu sirovinu.

"Moramo pronaći nišu i ciljati nišna tržišta. Tržišta visoke vrijednosti, koja mogu platiti dobru cijenu. Za to moramo imati kvalitetniji finalizirani proizvod, bolju ambalažu i prezentaciju. Ne možemo biti samo proizvođači sirovine", naglasio je.

Problem je, dodao je, što proizvodnja jabuka u Hrvatskoj posljednjih deset godina pada, a trenutno je na oko 50 do 60 posto ranije razine. Istodobno, domaća proizvodnja voća uglavnom nije izvozno orijentirana što je za Velickog jedan od najvećih rizika.

"Cilj je dodana vrijednost iz izvoza. Kada niste prisutni na stranim tržištima, ne napredujete. Ne stječete onu konkurentnost koja vam je potrebna da biste bili održivi na duge staze", poručio je.

Nije problem samo koliko, nego gdje ulažemo

Krešimir Ivančić, savjetnik za ZPP EU i kohezijsku politiku, problem hrvatske poljoprivrede vidi i u tome što se desetljećima ponavljaju slični obrasci ulaganja. Podsjeća kako je od osamostaljenja do ulaska u EU napravljen velik institucionalni iskorak, a prije toga je u različite poljoprivredne programe uloženo oko šest milijardi eura. Nakon ulaska u EU sredstva su dodatno povećana. No, pitanje je, kaže Ivančić, što je tim novcem postignuto.

"Ulažemo u primarnu proizvodnju jer ona pada, pa želimo ulagati kako bismo je podigli. Da, ali to neće povećati produktivnost. To neće promijeniti strukturu hrvatskog sela", kritičan je Ivančić, a jedan od propuštenih potencijala vidi u zadrugarstvu i povezivanju poljoprivrednika. Kao pozitivan primjer naveo je Južni Tirol gdje postoje mljekare čije je prosječno stado svega 14 mliječnih krava.

"Dakle, to je izvedivo i na drugi način i u drugom obliku koji bi, po mom mišljenju, održao život u hrvatskim ruralnim područjima, povećao proizvodnju te smanjio pad produktivnosti", rekao je komentiravši da problem pritom nije samo u poljoprivrednoj politici. Naime, Ivančić upozorava na rad institucija bez dovoljno povezivanja različitih politika, od ministarstava poljoprivrede i gospodarstva do financija, poreznog i mirovinskog sustava. "Komunikacija je ključ, a ona je vrlo često velik problem u Hrvatskoj, i to na mnogim razinama", kazao je.

U stočarstvu ne smijemo ponavljati iste pogreške

I Majdak i Ivančić posebno su se osvrnuli na stočarstvo, sektor koji je posljednjih godina izgubio značajan dio proizvodnih kapaciteta.

Majdak ga je uz voće i povrće izdvojio kao područje s prostorom za napredak, dok Ivančić smatra da obnova stočarstva mora biti nacionalni prioritet. "Stočarstvo je kruna poljoprivredne proizvodnje. Bez stočarstva nemate poljoprivredu", izjavio je pritom upozorivši na potrebu analize dosadašnjih politika. Kao primjer naveo je program povećanja stočarstva iz 2004. godine, za koji je 2008. službeno ocijenjeno da nije ostvario očekivane rezultate. "A onda 2024. imamo opet potpuno isti program! Kao da smo hrčci koji trče u točku. Gotovo 20 godina kasnije!", slikovito je komentirao.

Novi program, dodao je, ima određene pozitivne elemente, poput proizvođačkih organizacija i većeg naglaska na organiziranju poljoprivrednika, no smatra da su sredstva za taj dio nedovoljna. Zaključio je kako stočarstvo treba obnoviti, ali prije toga jasno odrediti što se želi postići i kako do toga doći.

Klimatske promjene već mijenjaju proizvodnju

Da se klimatski rizici više ne mogu promatrati kao problem daleke budućnosti, posebno je naglasio Velicki. Iz prve ruke svjedoči kako se u voćarskoj proizvodnji promjene već osjećaju iz sezone u sezonu, a, kako kaže, vremenski se razmak između velikih promjena sve više skraćuje. Njegovo iskustvo s navodnjavanjem posebno je zabrinjavajuće. Naime, unatoč vrlo razvijenom sustavu navodnjavanja i obrane od mraza, posljednjih godina suočavaju se s ozbiljnim problemima dostupnosti vode.

"Imamo Dunav koji se praktički isušuje do te mjere da ga jedva možete crpiti velikim pumpama i puniti kanale u Kopačkom ritu. Imamo podzemne bunare koji su 90% suhi", rekao je ovaj stručnjak koji smatra da navodnjavanje mora postati strateški nacionalni prioritet. Također, prema njegovoj će se procjeni promjene odraziti i na izbor voćnih vrsta i proizvodna područja.

"U ono što sam siguran jest da će doći do pomaka u proizvodnji i zamjene voćnih vrsta po područjima, i to vrlo brzo", kazao je, dodajući da neka područja za 15 do 20 godina možda više neće biti pogodna za proizvodnju pojedinih vrsta voća.

Kada je riječ o klimatskim promjenama, dekan FAZOS-a prof. dr. sc. Tomislav Vinković kaže kako su neki proizvođači već započeli s primjenom novih tehnologija, uvođenjem novih kultura i novih pasmina u svoje proizvodne procese. "Ono što je važnije od jednostavnog zoniranja proizvodnog područja jest da moramo donijeti određeni model otpornosti za pojedina područja. Dakle, ne jednostavno zoniranje u stilu "ovdje ćemo za 10 godina proizvoditi tri različite kulture", komentirao je Vinković pojasnivši kako ne možemo sa sigurnošću reći hoće li za 10 godina temperatura porasti za 1 stupanj te da upravo tu akademska zajednica ima veliku ulogu u daljnjoj suradnji s proizvođačima.

"Moramo primijeniti naše znanje i prenijeti sve što smo do danas naučili na terenu i u pokusima izravno poljoprivrednicima, te izgraditi model otpornosti za našu poljoprivredu."

Agroekološka zonifikacija kao temelj budućih ulaganja

Upravo se na klimatske rizike nadovezao Ivančić, ali iz drugog kuta, kroz pitanje kamo usmjeravati javni novac. Smatra da Hrvatska ne ulaže nužno premalo, nego da problem može biti u tome što se sredstva ne usmjeravaju dovoljno precizno prema stvarnim proizvodnim potencijalima pojedinih područja. A kao jedno od mogućih rješenja naveo je agroekološku zonifikaciju.

"Agroekološka zonifikacija prvi je korak, da znamo koje su biljke pogodne za koja područja, pa sve do razine mikrolokacije. Prema tim kartama moramo prilagoditi naše mjere i financiranje", rekao je dodajući konkretno rješenje.

"Ako netko želi saditi jabuke na području gdje svake godine ima tuču i mraz - izvolite, ali ne javnim novcem. Samo taj mali dio moramo promijeniti u našoj investicijskoj strategiji. U suprotnom se stvara začarani krug pa se javnim novcem financira proizvodnja izložena određenom riziku, a nakon nastanka štete ponovno se traži javni novac za pokrivanje gubitaka", jasan je Ivančić.

Do 2030. nije dovoljno potrošiti novac

Marijana Petir smatra da hrvatski poljoprivrednici jesu u nepovoljnijem položaju u odnosu na dio europskih kolega jer su kraće vrijeme imali pristup europskim sredstvima. No, veličina gospodarstva sama po sebi, smatra, ne mora biti presudna.

"Nije poanta samo povećati površinu farme, nego stvoriti više dodane vrijednosti po svakom hektaru i time ojačati ekonomski položaj svakog poljoprivrednika", rekla je te kao primjere navela Italiju i Austriju, gdje su mala gospodarstva povezana s gastronomijom, ruralnim turizmom i preradom, te Belgiju i Francusku, gdje su se proizvođači snažnije udružili.

Evo što smo poklonili domaćoj poljoprivredi: 170 agrarnih novinara iz 40 zemalja upoznalo Hrvatsku iz prve ruke

Dodanu vrijednost, smatra, treba tražiti i kroz javnu nabavu. Škole, vrtići, bolnice i druge javne ustanove mogu biti važno tržište za domaće proizvođače i kratke lance opskrbe. Kada je riječ o budućnosti, Petir smatra da Hrvatska do 2030. godine mora bolje koristiti svoje resurse, osobito vodu i zemlju, povećati dodanu vrijednost proizvoda, zaustaviti izvoz sirovina i uvoz proizvoda veće vrijednosti, tehnološki modernizirati proizvodnju te graditi otpornost na klimatske rizike.

Jednako je važna generacijska obnova, koja, kako je naglasila, ne podrazumijeva samo financijsku potporu mladima, nego i pristup zemljištu, znanju te društvenoj i komunalnoj infrastrukturi. "Ne želim da uspjeh mjerimo samo milijardama i novcem. Cilj ulaganja mora biti promjena hrvatske poljoprivrede, veća domaća proizvodnja i samodostatnost, proizvodi s većom dodanom vrijednošću te zadržavanje ljudi u ruralnim područjima", zaključila je ovaj panel Petir.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor